Zašto se zaljubljujemo
Ljudi su društvena bića, to svi znamo. U dvoje je lakše - tako smo stvoreni. A osoba koju najviše volimo često je i osoba koja nas najviše živcira. Siguran sam da znaš o čemu govorim. Zašto je to tako?
Odmalena nas uče da je ljubav romantična, lagana i magična - od crtića do filmova. A onda u stvarnom životu očekujemo da nas partner usreći, a i mi njega. Zvuči lijepo, ali stvara teret koji nitko ne može nositi.
Ljubav nije tu da nas usreći. To možemo tražiti samo od sebe. Očekivati da nas druga osoba spasi ili "napuni" znak je nedostatka ljubavi prema sebi. Ali ostajanje u lošoj vezi - isto tako.
A zašto se onda uopće zaljubljujemo?
Na biološkoj razini, zaljubljivanje ima vrlo jednostavnu svrhu: nastavak vrste. Zaljubljenost aktivira kemiju koja nas privlači, spaja i motivira na bliskost i seks. Ali biologija je samo jedan sloj.
Na emocionalnoj i psihološkoj razini, partner postaje ogledalo onoga što smo davno potisnuli. Bliskost aktivira naše rane, nesigurnosti i stare obrasce iz djetinjstva. Ne zato da bi nas povrijedila, nego zato što samo u bliskosti ono nerazriješeno izlazi na površinu.
Zato nas partner ponekad najviše živcira - dodiruje dijelove nas kojih još uvijek nismo svjesni ili ih tek učimo voljeti. Pritom često radimo iste stvari koje zamjeramo drugoj strani, a toga nismo ni svjesni. Pa mislimo da je problem u partneru, iako on (nesvjesno) samo osvjetljava ono što u nama traži pažnju.
Možemo početi jednostavno: napraviti listu onoga što nas nervira kod partnera i bez osuđivanja provjeriti gdje se to pojavljuje u nama.
Prvi korak je osvještavanje. Tu počinje prava ljubav - i prema sebi, i prema drugome.