Dean

26.05.2026 / 08:18

• Permalink

Ako sam htio reći "ne", smatrao sam da mora slijediti objašnjenje ili opravdanje, inače mi je djelovalo grubo. A često bih rekao "da" samo da drugu osobu ne povrijedim. Pa bih razočarao sebe.

Kad sam počeo raditi s kompjuterima, ljudi bi me zvali radi najmanje sitnice. Htio sam raditi svoj posao, ne googlati jer: "Dean će znati".

Ubrzo mi je postalo zamorno i frustrirajuće. Odlučio sam prekinuti ciklus. U početku je bilo neugodno reći "ne, na drugom sam zadatku". Djelovalo je neprirodno, ali znao sam osjećaj ako kažem "da".

Ljudi su malo negodovali, ali s vremenom su prihvatili i prestali zvati. Naučili su googlati sami, ili su našli novu žrtvu. Kako god, meni je bilo oslobađajuće.

Danas mi je "ne" default. Puno je lakše "ne" pretvoriti u "da", nego suprotno. Trebalo mi je duuugo vremena da to naučim.

Dean

14.05.2026 / 11:31

• Permalink

Nedavno smo prebacili sat na ljetno računanje vremena. S njim ide i neizostavno kukanje iz "prehladno je" u "pretoplo je". Ali par stvari me ipak živciraju više.

Higijena

Ne idem često po trgovačkim centrima, ali svaki put, bez iznimke, primijetim da netko napusti toalet, a da ne opere ruke.
Imamo senzore za sapun, vodu i sušenje... fali nam još senzor za osnovnu higijenu.

Parfem

Neki se vole našpricati kao da nema sutra. Ostavljaju trag koji omamljuje pet minuta nakon što prođu. Valjda misle da je privlačno. Mnoge od nas guši. Naročito u zatvorenom prostoru.
Na svaku bočicu bi trebalo ugravirati: "Samo jednom!"

Mobitel bez slušalica

Žena i ja u vlaku, na dužoj relaciji. Neki lik nešto gleda na mobitelu bez slušalica. Kao da je sam. Preselili smo se u drugi vagon. Isto! Treći također. I po kafićima to primjećujem. Stvara mi osjećaj nemira. Kao da smo zaboravili biti obzirni prema drugima.
Čujem Schwarzeneggera u glavi: "Asshole!"

Osobni prostor

Čekaš u redu, a osoba iza ti se zalijepi za leđa. Neugodno je i nepristojno. Daj mi prostora da dišem, ne idemo kući zajedno!
Nedostaje li tebi pravilo dva metra distance kao u vrijeme korone? Meni da. Zbog kulture, ne virusa.

Zanimljivo kako me ove "sitnice" izbace iz takta, ali ima toga još. Komarci, električni romobili, biciklisti na uskim prometnicama...
Ah, bolje da stanem.

Dean

21.04.2026 / 08:05

• Permalink

Prošlo je sat vremena otkad sam odlučio ići raditi. Ali ne radim. Sjedim u dnevnom i polako jedem smoothie. Gledam kroz prozor. Nebo je sivkasto, ali ima nešto sunca. Dvije ptičice cvrkuću, a žuti maslačci plešu na vjetru. 

Kako sam dospio ovdje?

Sjeo sam za komp i startao aplikacije. Znam što trebam napraviti - programirati neku zaguljenu navigaciju, ali ne i jasnu ideju kako. Kursor blinka, kao da mi se ruga. Osjetio sam poznati otpor - u glavi zbunjenost, a u tijelu nelagoda. 

Sinula mi je fiks ideja - idem vidjeti što ima na redditu, pa ću onda raditi. Skrolao sam dobrih 20 minuta pa mi je dosadilo.

Ne mogu raditi gladan, pomislim si. Idem jesti, pa na posao!

Pola sata kasnije, evo me ovdje. Reflektiram, promatram prirodu. Evo i guštera. Izašao je malo noge protegnuti, uloviti koju zraku sunca. Mogao bi ja. Neee! Ha!

Pišem umjesto da radim. Otpor si je našao još jednu distrakciju. Baš je lukav.

Zanimljivo kako se sabotiram. Nekako je sada sve zanimljivije od onoga što bi u stvari trebao raditi. 

Jasno mi je da odugovlačim i pitam se što me koči. Nije perfekcionizam - bio bih zadovoljan i malim napretkom.  Zadatak je kompleksan i ne da mi se razmišljati. I nije hitno. Dovoljno.

Znam već dobro moj mehanizam otpora. Voli nesvjesnost, distrakciju, i dopamin. Ali ne doživljavam ga kao neprijatelja. Štiti me od nelagode, na neki svoj način. 

Bilo bi mi dobro ponovo pročitati knjigu: The War of Art, Stevena Pressfielda. 

Sjedit ću desetak minuta s otporom, disati i osjećati. Možda mi želi nešto poručiti. Prisjetiti se zašto radim. 

Ali prije... 😊

Dean

13.04.2026 / 07:39

• Permalink

Dobar dio nas odgojen je s mentalitetom "šuti i trpi". Čekaš u redu na kasi, a osoba iza ti dahće na vrat - šuti i trpi! Sjediš u kazalištu, a iza tebe glasno šapuću - šuti i trpi! Netko se ubaci preko reda kod doktora, znaš već - šuti i trpi!

Zašto? Pa da se ne zamjeriš, nije lijepo - kažu. Što će ljudi misliti? Pusti, proći će...

Nedavno sam imao situaciju koja se redovito ponavlja. Trpio sam i šutio.

Živim u malom turističkom mjestu, selu zapravo. Od Uskrsa pomalo pristižu turisti. A s njima i buka.

Vole partijati u modernim vilama bez domaćina. Party obično starta predvečer, a završi duboko u noći. Bazen, muzika do daske, alkohol i vika su očito recept za nezaboravan godišnji odmor. 

No dobro, nek se mladi zabavljaju, proći će, govorim si iz tjedna u tjedan, svake sezone. Opravdavam si šutnju. 

Spavanje postaje nemoguće. Ako zatvorim prozore, kuham se. Nema zraka. Ako otvorim - direktna buka. Žena spava s ćepićima za uši. Snašla se. Kad bi bar i ja mogao, ali ne ide. A produktivnost drugi dan? Zaboravi!

Prvi party ove sezone. Muzika trešti i pomislim si: "Evo ga. Počelo je." Osjetio sam već poznatu frustraciju. Popodne je, možda stanu na vrijeme, pomislim si. Nisu.

Došlo je vrijeme za spavanje. Party nije jenjavao. Perem zube i razmišljam zašto trpim. Zašto drugi šute? Zna li domaćin, možda ga nije briga? Da imam broj, nazvao bi. Zar smeta samo meni? Nemoguće! Znam da će selo sutra kukati.

Zašto ih ne prijavim policiji? Što mi je važnije - spavati ili brinuti što će netko misliti? Odgovor je očit. Tada sam odlučio da više neću šutjeti. Ni trpiti. 

U 22:10 nazvao sam policiju i prijavio party. Dva sata kasnije, nakon ponoći, muzika je napokon stala. Naši plavi nisu baš brzi, ali svakako je bolje nego trpiti do 3 ujutro.

Hoće li mi domaćin zamjeriti? Moguće. Mogu i ja njemu, imam pravo na mirnu noć. Ali ne želim nositi takve osjećaje pa neću. Hoću li ponovo zvati policiju? Hoću, svaki put nakon 22:00.

Što će netko misliti, reći? Nije moj problem! Ima slobode u tome, zar ne?

Dean

09.04.2026 / 11:13

• Permalink

Prije 25 godina, kad sam tek počeo programirati projekte za klijente, skoro bih završio projekt kad bi mi sinula ideja "može bolje!". I krenuo bih ispočetka. 

Što će klijent reći? Vrijedi li proizvod novca koji mi plaćaju? Je li komplicirano za korištenje? Može li jednostavnije, čišće, brže? To su samo neka pitanja koja su mi proizvodila nemir. I vodila me u burnout.

Shvatio sam da je perfekcionizam strah od kritike, od "nisam dobar" maskiran kao visoki standard. Nastaje vrlo rano, kad smo kao djeca naučili da smo uvjetovano dobri. Tada je to bio inteligentan sistem preživljavanja. Danas nas blokira u napredovanju. 

Cijeli sistem, a naročito društvene mreže, taj osjećaj neadekvatnosti pojačavaju i propagiraju kao vrlinu, a marketing vješto iskorištava. Zato izbjegavam društvene mreže.

Danas se još uvijek borim s tim osjećajem. Razlika je što sam ga svjestan. Podsjećam se da ono što radim nije "ja". Nije osobno. Težim zdravom standardu - "dovoljno dobro". 

Napredak je bitan, ne savršenstvo. I još važnije, da je griješiti i potom ispraviti - normalan proces. Nažalost, ponekad to zaboravim.