Umukni!
Projekt na kojem sam godinama radio je implodirao. I ja s njim. Postao sam neurotičan više nego inače. Tražio sam nešto da me smiri - meditacija.
Pročitao sam par članaka i lista benefita djelovala je kao obećana zemlja. To je bilo prije petnaest, dvadeset godina.
Svrbi me obrva, što ćemo ručati, nemamo grožđica, spava mi se... Takve misli su se ispreplitale bez trenutka pauze. Um je imao svoj život i nije reagirao na "umukni!".
U isto vrijeme, vrpoljio bih se nemirno u stolici kao dijete koje mora učiti dok su druga na ulici. Sve skupa popraćeno osjećajem - "želim pobjeći, to je glupo".
Misli su bile glasne i često cinične, a tijelo puno netrpeljivih senzacija koje su me tjerale u bijeg. Snaga volje bi me dovela do stolice, ali ne i tamo zadržala. Izdržao bih svega dvije, tri minute, jedva.
Volio bih napisati da sam imao zdrav stav poput strpljenja i razumijevanja, ali to nije bio moj slučaj. Odnosio sam se prema sebi kao prema divljoj životinji koju je potrebno ukrotiti. Ne milom, već silom. Ne "želim", već "moram".
Mjesecima sam se gubio u mislima, ustajao, psovao, pa bih se drugi dan ipak vratio. Malo po malo pojavila se pokoja pauza između misli. I tijelo se umirilo. S vremenom, išlo mi je bolje. I lakše.
Ako osjetim da "moram meditirati", tada stanem danima, tjednima. Pa se vratim, kao i dahu, svaki put iznova.
Članci obično govore o tehnikama, benefitima, jastucima i klišejima: "budi promatrač, pusti sve što dođe". Meni to nije pomagalo. Činilo mi se kao da uvijek radim nešto krivo.
Meditacija nije naučila moj um da šuti. Naučila me da ga prestanem ušutkavati.