Tri kile ludila
Moj pas Pablo drag je i nasmijava me. Na vezici? Pretvori se u divlju i znatiželjnu zvijer koja sve i svakoga želi vidjeti i ponjuškati. Dva koraka i potegne! A meni frustracija raste svakim korakom. Ne zove mu se otac Jura bezveze - ime obvezuje.
Dva mjeseca smo vježbali u stanu i u parku oko kuće. Išlo mu je super uzevši u obzir da je štene. I terijer!
Pravi trening izvan poznatog okruženja započeo je prije pola godine, a s njim i pakao. Imao je oko sedam mjeseci tada.
Dobio sam par savjeta stručnjaka: kad te potegne, stani ili kreni u suprotnom smjeru. Nagradi dobro ponašanje. Ako je izvan sebe, imitiraj prstima lagani ugriz za but - tako ih mame discipliniraju. Zvuči jednostavno!
Prva šetnja po stazi uz more. Ruta je pola sata lagane šetnje kad sam sam. Taman? Ne, ali to ću shvatiti kasnije.
Krećemo. Korak. Dva. Potegne. Stanem. Sam se vraća uz nogu - to je savladao. Pohvalim ga. Par koraka i opet! I opet! I OPET!!!
Dišem, pričam sam sa sobom. Samo je mlad i znatiželjan, normalno da poteže. Naučit će... Pomalo Dean...
Nakon pola sata već sam žešće frustriran. Pokušavam biti nježan i strpljiv - prema njemu, i sebi. Vraćanje u sebe postaje sve teže.
Ne ponovno, pomislim si poraženo. Ruby, naš prijašnji pas izluđivao nas je do granice očaja. Doma - nikad bolji pas, kao i Pablo. A vani, na vezici - demon! Zato bi odlazili u šumu, odvezali ga i svi uživali u šetnji. Ali ne želim ponovno riskirati ugriz poskoka, pa za Pabla nema šumskih staza. Barem ne ljeti. Nemam izbora nego naučiti ga na vezicu!
Korim ga pogledom, a on samo što ne kaže: "Ajde, ajde, što se čeka!" Poslastice ga skoro ne zanimaju, energijom je već izvan dosega vezice. Pratim upute u slovo - uzalud.
Počinjem psovati, što u sebi, što na glas. Ljut na njega i sebe, i što mi je to trebalo! Zar nisam naučio s Rubijem?
Mislim si luđački: "Ili ću spaliti na živce, ili ću se prosvijetliti. Ili ću ga zadaviti, ako se ne zadavi sam".
Dignem ga u zrak. Gledam ga u oči najozbiljnijim pogledom što sam mogao izvući iz sebe i kažem mu tiho i sporo: "Imaš tri kile, ja 70 i nećeš mi zapovijedati. Od sada nadalje, obećajem ti da ću biti strpljiviji i dosadniji od tebe. Ti potegni, ja stanem. Potegni ponovno i ja ću stajati duže. Kad mi bude dosta - idemo doma."
Natrag sam ga nosio. Trebalo mi je da dođem k sebi. Osjetio sam koliko ljutnje nosim i kako me lagano može isprovocirati. A on? Boli njega briga, on je i dalje neustrašiv i znatiželjan mali pas.
Trebao sam stati na vrijeme, nakon desetak minuta i graditi od toga. Ah, lako je sada biti pametan.
Danas šetamo tri kilometra za skoro sat vremena. I dalje je tu jako puno stajanja. Sve zna i razumije ali... sluša kad želi. Napredak ide tako sporo da mi se čini da nema napretka. Ali ima.
Bolji je, to svakako. Oboje, u stvari. Učim ga disciplini, a on mene strpljenju. A trening strpljenja mi jasnije pokazuje ljutnju.
Jučer je bio hiperaktivan, više nego inače. Podsjetilo me na tu prvu šetnju. Kad smo se vraćali, shvatio sam da nije stvar samo u disciplini i strpljenju, već je problem u mojim očekivanjima.
Ne samo što znam kako bi trebao hodati, nego i da je već trebao naučiti. Ipak, sve te protekle mjesece vježbamo svakodnevno. Pablo, što se čeka?
Izgleda da svaka promjena ima svoj put i vrijeme, i boli je briga za moj kalendar.