Šuti i trpi!
Dobar dio nas odgojen je s mentalitetom "šuti i trpi". Čekaš u redu na kasi, a osoba iza ti dahće na vrat - šuti i trpi! Sjediš u kazalištu, a iza tebe glasno šapuću - šuti i trpi! Netko se ubaci preko reda kod doktora, znaš već - šuti i trpi!
Zašto? Pa da se ne zamjeriš, nije lijepo - kažu. Što će ljudi misliti? Pusti, proći će...
Nedavno sam imao situaciju koja se redovito ponavlja. Trpio sam i šutio.
Živim u malom turističkom mjestu, selu zapravo. Od Uskrsa pomalo pristižu turisti. A s njima i buka.
Vole partijati u modernim vilama bez domaćina. Party obično starta predvečer, a završi duboko u noći. Bazen, muzika do daske, alkohol i vika su očito recept za nezaboravan godišnji odmor.
No dobro, nek se mladi zabavljaju, proći će, govorim si iz tjedna u tjedan, svake sezone. Opravdavam si šutnju.
Spavanje postaje nemoguće. Ako zatvorim prozore, kuham se. Nema zraka. Ako otvorim - direktna buka. Žena spava s ćepićima za uši. Snašla se. Kad bi bar i ja mogao, ali ne ide. A produktivnost drugi dan? Zaboravi!
Prvi party ove sezone. Muzika trešti i pomislim si: "Evo ga. Počelo je." Osjetio sam već poznatu frustraciju. Popodne je, možda stanu na vrijeme, pomislim si. Nisu.
Došlo je vrijeme za spavanje. Party nije jenjavao. Perem zube i razmišljam zašto trpim. Zašto drugi šute? Zna li domaćin, možda ga nije briga? Da imam broj, nazvao bi. Zar smeta samo meni? Nemoguće! Znam da će selo sutra kukati.
Zašto ih ne prijavim policiji? Što mi je važnije - spavati ili brinuti što će netko misliti? Odgovor je očit. Tada sam odlučio da više neću šutjeti. Ni trpiti.
U 22:10 nazvao sam policiju i prijavio party. Dva sata kasnije, nakon ponoći, muzika je napokon stala. Naši plavi nisu baš brzi, ali svakako je bolje nego trpiti do 3 ujutro.
Hoće li mi domaćin zamjeriti? Moguće. Mogu i ja njemu, imam pravo na mirnu noć. Ali ne želim nositi takve osjećaje pa neću. Hoću li ponovo zvati policiju? Hoću, svaki put nakon 22:00.
Što će netko misliti, reći? Nije moj problem! Ima slobode u tome, zar ne?