Psiholog je sloboda, ne tabu
Imao sam 33 godine kad sam izašao iz dugogodišnje veze. To mi je bio prvi pravi prekid. Intuitivno sam osjetio da će ono što slijedi biti teško i da bi bilo pametno potražiti psihološku pomoć. Dobra odluka.
Pod ovim našim balkanskim nebom psiholog je "za lude". Ako odeš po pomoć, znači da nešto s tobom ne valja - kaže narod. Čini se da nam je draže patiti u tišini, topiti se u suzama ili alkoholu, nego priznati si: "Ne mogu sve sam/a." I ne trebaš. Srećom, narod se polako budi i psiholog više nije tabu.
Možeš, kao i ja nekad, godinama čitati, učiti i istraživati u nadi da ćeš se sam/a "popraviti". A možeš i angažirati psihologa koji će svoje znanje i iskustvo prilagoditi baš tebi. Puno brže, zar ne?
Često vrtimo iste misli i emocije u krug, a kad ih izgovorimo naglas - promijene oblik i izgube moć nad nama. To je snaga sigurnog prostora.
I danas sam na "terapiji". I ne namjeravam prekinuti. Psihologinja mi pomaže vidjeti ono što ne mogu sam. Čitanje i videi to ne mogu. Smatram da je to jedna od najboljih investicija. Uz to, s njom imam prijateljsko-profesionalni odnos - dodatni plus.
Krenuo sam zbog lošeg spavanja, a sada radimo na ranama iz djetinjstva. I znaš što? Pomaže. Prvi put od djetinjstva - zaspim, prespavam i probudim se ujutro. Nema više noćnog roštiljanja.
Za mnoge od nas, psiholog je prva sigurna luka u kojoj možemo bez srama i prosudbe izraziti misli i osjećaje. Kakvi god oni bili. Prijatelj može pomoći - ali ne na taj način.
Nije važno misliš li da imaš "male" probleme ili "nije to za mene". Probaj nekoliko seansi. Ispričaj svoju priču. Vidi što će ti donijeti.
Narod će ionako pričati, možda reći da si ćaknut/a. A ti ćeš nakon par seansi vjerojatno samo slegnuti ramenima i reći: "Samo vi pričajte."