Priča o praznoj stranici
Priča počinje u osnovnoj školi. Pisanje zadaćnice, za ocjenu. 🫤 Gledam u prazan papir. 🙇🏼 Vrtim kemijsku. Um prazniji od papira. 🧐
Osvrnem se oko sebe - svi nešto pišu. Ja bih radije brojao linije u bilježnici. 🥱
Pitam se što da napišem. 🤔 U glavi samo jedno: "Nemam pojma. Ovo je glupo." 🤷🏼
Nogom tapkam ispod klupe. 🤨 Svakih par minuta pogledam sat. 🫣 Glava gori, tijelo bi pobjeglo. 🤦🏼
Za dvadeset minuta zvono. Panika. 🫨 "Daj, izmisli nešto. Bilo što. Samo nemoj predati prazan papir." 🙏🏼
Pokušavam se pribrati: Uvod, radnja, zaplet, rasplet. Tema - bilo što. 🙆🏼 I čudom, um se smiri i počne surađivati. 👍🏼
Pišem najbrže što mogu, a da ostane čitko. 🫢 Rastežem slova i razmake među riječima. Nema vremena. ⏳ Nema veze. Papir se puni. Ja sretan. 😅 Priča se rodila. 😌
Kakva je bila? Nemam pojma. 🤷🏼 Zvonilo bi prije nego stignem pročitati. 😭 Ocjena? Nekad 3, nekad 4. ☺️ Sasvim solidno, uzimajući sve u obzir. 😎
I evo me danas, s 45. 🤓 Pišem. Ne savršeno, možda ni dobro - ali pišem. Tražim svoj glas, i to je dovoljno. 🥳
Cijeli život sam mislio da ne znam pisati. A ovaj web postoji upravo zbog toga. Da ispravim staro uvjerenje. ❤️
Nosiš li i ti neko staro uvjerenje iz djetinjstva koje ti više ne služi? Koji bi bio tvoj prvi korak da ga otpustiš?