Lice nacije
Promatrate li ljude dok kupujete, šetate gradom ili ispijate kavu?
Ponekad imam osjećaj kao da mnogi nose neku tihu težinu. Tijela pognuta, oči umorne, lica bez iskri. Kao da su na autopilotu - obavi jedno, pa drugo, pa treće. Do kad tako? Pomalo tužno.
A onda povremeno primijetim skroman osmijeh kad netko sretne poznato lice. Istini za volju, ni ja nisam neki veseljak. Trudim se biti barem prisutan i otvoren.
Srećom, tu su mladi i djeca koje život još nije pritisnuo - pa se ponekad čuje onaj iskreni, zarazni smijeh.
Rijetko vidim nekoga tko zrači istinskom radošću. Ne zato što mu je sve savršeno, nego zato što je odlučio da ga život neće slomiti. To izgleda kao sunce nakon sedmodnevne kiše. Takvi ljudi su pravi učitelji. Poznajete li nekoga takvog?
Kako vama izgleda lice nacije?