Idem raditi, ali prije...
Prošlo je sat vremena otkad sam odlučio ići raditi. Ali ne radim. Sjedim u dnevnom i polako jedem smoothie. Gledam kroz prozor. Nebo je sivkasto, ali ima nešto sunca. Dvije ptičice cvrkuću, a žuti maslačci plešu na vjetru.
Kako sam dospio ovdje?
Sjeo sam za komp i startao aplikacije. Znam što trebam napraviti - programirati neku zaguljenu navigaciju, ali ne i jasnu ideju kako. Kursor blinka, kao da mi se ruga. Osjetio sam poznati otpor - u glavi zbunjenost, a u tijelu nelagoda.
Sinula mi je fiks ideja - idem vidjeti što ima na redditu, pa ću onda raditi. Skrolao sam dobrih 20 minuta pa mi je dosadilo.
Ne mogu raditi gladan, pomislim si. Idem jesti, pa na posao!
Pola sata kasnije, evo me ovdje. Reflektiram, promatram prirodu. Evo i guštera. Izašao je malo noge protegnuti, uloviti koju zraku sunca. Mogao bi ja. Neee! Ha!
Pišem umjesto da radim. Otpor si je našao još jednu distrakciju. Baš je lukav.
Zanimljivo kako se sabotiram. Nekako je sada sve zanimljivije od onoga što bi u stvari trebao raditi.
Jasno mi je da odugovlačim i pitam se što me koči. Nije perfekcionizam - bio bih zadovoljan i malim napretkom. Zadatak je kompleksan i ne da mi se razmišljati. I nije hitno. Dovoljno.
Znam već dobro moj mehanizam otpora. Voli nesvjesnost, distrakciju, i dopamin. Ali ne doživljavam ga kao neprijatelja. Štiti me od nelagode, na neki svoj način.
Bilo bi mi dobro ponovo pročitati knjigu: The War of Art, Stevena Pressfielda.
Sjedit ću desetak minuta s otporom, disati i osjećati. Možda mi želi nešto poručiti. Prisjetiti se zašto radim.
Ali prije... 😊