Filozof
"Čekaj, stani... što se upravo dogodilo?", prekine me dok se premješta u stolici.
Njezin ton i govor tijela signaliziraju da ću biti... prozvan! O-oo! Prekida se tok misli i priča koja me, izgleda vodi u nevolju.
"O čemu smo pričali?" Hmm... O čemu, pitam se i ja znatiželjno. Ne pričam li o tome?
Postaje mi jasno da je psihologinja probila neki moj bullshit kojeg ni sam nisam svjestan. Gledamo se par trenutaka, u tišini, oboje zbunjeni... Ja više.
Osmijeh mi se razvukao po licu. Ah znam, uskliknem pomalo posramljenim tonom. Prisjetio sam se.
Bio sam u situaciji kad moram nešto osjetiti. Nešto što ne želim. Zatim opisati. Opisati! Ajme strahote! Što postoji osim shit, ok i cool? Sve između, očito. Kao i boje.
Ne sjećam se priče koja je prethodila. Šteta, jer u tom trenutku moj um postane lukav. Jako! Sofisticirano, ali nesvjesno.
Umjesto da uronim u podrum svoje psihe i otvorim debela željezna vrata iza kojih skrivam "one" emocije i hrabro dočekam što god gmiže u sjeni... ja počnem filozofirati.
Pričam usko povezano s upitom, iznesem rečenicu dvije osobnog iskustva ili doživljaja, ubacim tezu, dvije neke autoritativne figure, Junga, Nietzschea, Gabora Matéa... Još par takvih spinova i voilà - "čekaj, stani!"
Prozreo sam se i ispričao joj. Vidim što radim, ali ne i kad to radim. Još.
"Da, sve je logično, sve ima smisla. Ali nešto ne štima", odgovara mi začuđeno. "Nije samo priča, već način na koji kažeš - potpuno samouvjereno, bez prostora za sumnju. A opet zbuni da moram razjasniti. Koliko osjećaja ima iza te priče?"
Ja stvarno vjerujem u to što pričam, kažem. Ali da... nema osjećaja..., odgovaram iskreno. Hladno je, logično i analitički. Ali bez osjećaja.
U terapiji se to zove zaštitnik. Moj štiti retoričkim bullshitom. Dovoljno da skrenemo u "filozofiranje", a ja izbjegnem osjećati i opisivati. Srećom, psiholozi su trenirani za ovakvu vrstu bullshita.
Da to radim svjesno i namjerno a empatiju nekako zaključam iza onih željeznih vrata mogao bih biti premijer bilo koje balkanske države.