Bijeg od sebe
Znaš onaj osjećaj da nisi okej sam/a sa sobom, ali ne znaš točno što ne valja? Mislim na onaj tihi nemir koji se pojavi čim na trenutak staneš - prije nego kreneš skrolati, navališ na "kekse" ili što god već radiš.
Počinje potraga. Čitaš, gledaš videe o duhovnosti, radiš jogu, meditiraš, ideš na retreate... i Bog zna što sve ne. Ali ništa se značajno ne mijenja - nemir je još tu. Čokolada ne pomaže, distrakcija još manje - osim možda nakratko.
Znam taj osjećaj jako dobro. Probao sam sve i svašta - od raznih distrakcija pa sve do zelenog dima. Nije pomoglo.
U jednom trenutku rekao sam: dosta! Odlučio sam da više neću bježati. Meditirao sam 1–3 sata dnevno. Nije bilo lako. Ali pomalo, nakon par mjeseci, osjećao sam se mirnije, manje reaktivno. Ipak, taj nemir... pratio me kao sjena.
A onda je naš pas uginuo. Nekoliko dana kasnije, igrom slučaja našao sam se u vrtu. Sjeo sam pokraj njegovog groba i promatrao zelenu borovu šumu i bistro plavo more. U tih petnaestak minuta prisutnog promatranja prirode osjetio sam više mira nego u satima meditacije.
Vraćao sam se tamo - što zbog boli, što zbog mira. Sjedio bih po sat i pol, ponekad čitao ili pisao dnevnik. Počeo sam primjećivati suptilne promjene u oblicima oblaka, igru sjene i svjetla po okolnoj šumi. Zvukovi prirode postali su glasniji od glasa koji mi govori "što bi trebao".
Često je pustiti najviši oblik ljubavi prema sebi. Ali to je toliko jednostavno da um to ne može prihvatiti. Mora nešto raditi - makar brinuti - iako znamo da nas to udaljava od mira.
Ovo je poziv za tebe. Da pustiš to što radiš, staneš, osjetiš stopala na zemlji, udahneš - i uroniš u ovaj trenutak. Makar samo na nekoliko trenutaka, i vidiš što će ti donijeti. A ako se pojavi nemir, samo ga primi kao dio iskustva - i on je put prema miru.
Možda ćeš, kao i ja, osjetiti mir.