Ah, shit!
Bio sam na kavi s prijateljem i njegovom zaručnicom. U pauzama između razgovora osuđujućim tonom osvrtao se na svoj izgled.
Ah, kako sam se udebljao, okrećem glavu od ogledala, trebam skinuti 30 kila. Moram početi trenirati, mjeriti kalorije. Kao prasac sam, pogledaj me, još malo i morat ću nositi šator umjesto majice...
Volimo ponekad samo kukati, pa klimam glavom bez sugestija. Znam da mu ovo nije prvi "jo-jo". Unatoč tome, gleda me kao da želi savjet.
"Meditiraj. S vremenom će kile otići", kažem mu jer znam da mu praksa nije strana. Njegova zaručnica je širom otvorila oči i začuđeno me upitala: "Ma kako?!"
Pogledao sam je dok je on blago spuštao glavu i ramena, i pomalo rezigniranim tonom uputio joj odgovor: "Jer ću sjediti sa svojim sranjem bez bijega, pustiti glavu da izvrti kaos i s vremenom neću imati potrebu prejedati se zbog emocija."
Upravo to! Sve znaš, odgovaram. Ali ne mogu meditirati dok nisam u krizi, kaže. Mora mi biti baš gadno da sjednem sa sobom.
Treba mi nešto konkretno, materijalno. Trening ima plan i strukturu, nastavlja. Vaganje hrane je veoma specifično. Kile će se kroz znoj i disciplinu otopiti, samo trebam striktni režim vježbanja i dijete. Meditacija je... u glavi... Ah, shit! Sve je u glavi, priznaje si.
Sjediti s pitanjem: "Zašto uopće imam 30 kila viška?" je očito teže nego pakleni režim, i to bez kapljice znoja i dizanja željeza.
I ja sam takav, volim strukturu i kontrolu, naročito kad osjetim nelagodu. Daje mi osjećaj sigurnosti, makar privremeni.
Ali kroz godine, jasnije mi je da imam jako malo kontrole. Ne samo u tuđim životima, već i u svojem.