Kad sam bio dijete, često bih osjećao da nešto nije fer. Roditelji ili učitelji bi me ušutkali ili ukorili i to bi u meni izazivalo osjećaj ljutnje. Brzo sam naučio da je moj glas opasan i da nije sigurno izraziti nezadovoljstvo.

I danas ponekad osjetim taj dječji prkos. Jedan dio mene želi viknuti: “Nije fer!”, a drugi dio šapće da je bolje prešutjeti i ne “dizati prašinu”.

Sada, kao odrasla osoba, svjestan sam tog unutarnjeg konflikta i shvaćam da je i moj glas važan.

Jedna vježba koja mi pomaže jest zapisati situaciju, misli i osjećaje u privatni dnevnik. Tamo nema kritike, srama ni osude. A ono najvažnije — teške emocije više ne ostaju zarobljene u meni.

A ti? Kako se ti nosiš sa svojim “nije fer”?

Prošlo je 66 dana otkako nas je Ruby iznenada napustio (poskok). Taj broj me pratio cijelo vrijeme, iznova sam ga viđao posvuda. Ne vjerujem da je slučajnost što nam je baš na taj dan stigao drugi psić.

Plan je bio čekati još neko vrijeme, dati si prostora za tugovanje. No shvatio sam da Rubija nikada neću “preboljeti” — već da ću se samo naučiti živjeti bez njega. Bio je moj najbolji prijatelj i veza među nama bila je posebna.

Ali život ima svoj plan. Vidio sam oglas i nešto me nagnalo da nazovem. Samo deset sati kasnije, u naš život je ušao Rubijev polubrat. Prepoznajemo sličnosti, osjećamo i razlike, i znamo da s njim otvaramo novo poglavlje.

Pablo, dobrodošao!

Budi nam zdrav i donosi radost svima!

Dragi Ruby,

Niti riječi niti suze mogu dočarati koliko si značio i koliko mi nedostaješ.

Živio si svake sekunde, uvijek spreman za akciju i pažnju. Energičan i neovisan a opet tako nježan i osjetljiv. Radostan i sretan! A tek lud...

Učio si me što znači biti prisutan, o radosti, važnosti igre i odmoru, nježnosti, možda najviše o strpljenju, oprostu i bezuvjetnoj ljubavi. Ipak, još više o prijateljstvu.

Bio si mi najbolje društvo i učitelj. Hvala ti!

Volim te.